Zoran Žmirić predstavio svoj novi roman “Visoke trave” u Dnevnom boravku Rojca

Prošlog četvrtka, 3. travnja, u Dnevnom boravku Rojca poznati riječi autor Zoran Žmirić predstavio je svoj novi roman “Visoke trave”, koji je odmah po izdavanju postao hit knjiga hrvatske književne scene.

Žmirićev do sad najobimniji roman snažna je priča o prijateljstvu koje je rat ugrozio, ali ne i uništio, pa je ova uistinu iznimna knjiga odmah po izdavanju pronašla veliki broj čitatelja; ne samo zbog uvijek iznimne kvalitete Žmirićeva pisanja, već i zbog još danas prisutnih posljedica rata na našim prostorima koja nam još uvijek oblikuju stvarnost.

Radnja romana počinje 1985. Godine kada se glavni likovi, Goran i Robert, susreću na košarkaškom igralištu, koje obilježava početak njihovog cjeloživotnog prijateljstva, baždarenog da preživi mnoga razdvajanja i razlike, te ih vodi kroz odrastanja, prve ljubavi, otrežnjujuća i mračna politička zbivanja koja su završila ratom i njihovim osobnim konfliktima, pa potom ih i nanovo spojilo u zelenom irskom podnebljem i dovelo ih do današnjice.

U razgovoru s dobro raspoloženim autorom, publika je dobila uvid u trinaestogodišnji proces stvaranja “Visokih trava” te imala priliku čuti brojne Žmirićeve anegdote boravka, ali i vrlo emotivne trenutke koji su djelomično utisnuti u samo djelo. Upravo zbog životnosti te gotovo savršene filmičnosti pisanja, roman “Visoke trave” ostavlja duboki trag na čitatelju kojeg još dugo nakon čitanja posljednje stranice nosi sa sobom, a Žmirić je publici otkrio i da uskoro slijedi i ekranizacija djela.

Osvrnuvši se na ranija djela “Blockbuster” i “Pacijent iz sobe 19”, te autorski status zbog čega ga često smatraju najplodnijim hrvatskim piscem te gotovo suvremenom ikonom antiratnih romana, Žmirić je podijelio i izazove s kojima se susretao pri stvaranju “Visokih trava” i to ponajviše zbog specifičnosti samih likova i njihovih žestokih dijaloga. Uz gotovo lirske opise, autor je izuzetno detaljno i uvjerljivo prenio ne samo atmosferu zagrebačkih ulica, već i izuzetno zahtjevan govor irskih travellera te svu puninu njihove slatke slobode i gorke stvarnosti koje se svakodnevno isprepleću. Važnost glazbe koja je utkana u njegovo pisanje i osobnu bit, Žmirić s lakoćom prenosi u roman stvarajući još jednu emotivnu liniju povezivanja koja prati njegov ritam stvaranja.

Ovaj sjajni stilski i tematski raznovrsan roman i emotivnost koja izbija iz gotovo svake rečenice možda najbolje opisuje citat samog Gorana:

"Ja sam imao samo jedan dom, onaj gdje sam rođen. Sve drugo došlo je iz moranja, prisile. Za mene je sve krenulo nizbrdo kad sam napustio Zagreb. Nisam birao ni Krajinu ni Srbiju ni Irsku. I kao prokletstvo, uvijek bi ispalo da za mene nigdje nema mjesta. U Hrvatskoj sam smetao jer sam Srbin, u Krajini zato što sam Purger, a u Srbiji zato što sam sve to. U Irskoj mi smetaju svi, a sam sebi smetam najviše."