Dušica Radojčić (Možemo!): " Loš posao s koncesijskim ugovorom s Bina Istrom"

Saborska zastupnica i gradska vijećnica Dušica Radojčić obratila se priopćenjem vezano uz tematiku tunela Učka i Koncesijskog ugovora s društvom Bina Istra. Priopćenje prenosimo u nastavku.

"Prošli tjedan svjedočili smo još jednom događaju organiziranom zbog političkog marketinga - otvaranju obnovljene stare cijevi tunela Učka. Najave su bile da će se obnova dogoditi prije sezona, ali tko još to pamti. Prošle godine, također u rujnu, imali smo svečano obilježavanje proboja druge cijevi tunela Učka. Vjerovali smo da je dvosmjerni promet jednom cijevi prošlost, no onda je samo par tjedana poslije svečanog otvaranja nove cijevi zatvorena stara cijev. Zbog dugotrajnosti dovršenja Istarski ipsilon će omogućiti još mnogo prilika HDZ-u i Miletiću za svečana otvaranja.

Dionice pod koncesijom Bina Istre trebale su biti davno gotove, no o tome malo tko govori. Svečano otvaranje stare cijevi dobra je prilika da se ponovi prošlogodišnja objava o uvjetima koncesijskog ugovora s Bina Istrom:
Za provedbu ugovora o koncesiji za razdoblje od 2023. do 2027. godine Bina Istra neće uplatiti ništa Hrvatskoj. To bi bilo prirodno za svaki normalni ugovor o koncesiji. No, s obzirom da to nije takav normalni ugovor, u ovom će slučaju Hrvatska platiti Bina Istri 174 milijuna eura.
Pozamašni godišnji iznosi uplaćuju se Bina Istri od samog početka sklapanja ugovora o koncesiji, dakle još od 1995. godine. A tako će biti u budućnosti do isteka ugovora o koncesiji 2041. Punih 55 godina koncesije. Do kraja koncesije iz državnog proračuna tako ćemo Bina Istri uplatiti još oko 500 milijuna eura. Koliko smo platili do sada, treba tek izračunati.

Dakle, Koncesijskim ugovorom između Republike Hrvatske i društva Bina Istra d.d. Hrvatska se obvezala na financijski doprinos koji predstavlja razliku između predviđenih prihoda od cestarine i nekih troškova definiranih Ugovorom o koncesiji. Takav loš deal objašnjavaju time da “predviđeni prihodi od cestarine nisu dovoljni za pokrivanje svih definiranih troškova u danom roku trajanja koncesije”.

Ali ne moramo brinuti, kažu, jer piše i da će “društvo kontinuirano vršiti napore s ciljem optimizacije troškova i maksimiziranja prihoda u promatranom periodu te će pravovremeno obavijestiti Koncedenta o eventualnoj reviziji potrebnih iznosa financijskog doprinosa.”  Na to je Državna revizija još 2020. godine poručila državi da društva koja ne ovise izravno o tržištu, odnosno nemaju konkurenciju - kao što je to Bina Istra, nemaju ni interesa za smanjenje troškova, čemu pridonosi i naknada koju država plaća za pad prometa.

Ugovor o koncesiji potpisan 1995. bio je gotovo kolonijalan. Prvo su Francuzi čak imali pravo naplaćivati cestarinu na običnoj dvotračnoj cesti, ali su se Istrijani pobunili jer nisu htjeli plaćati cestarinu za običnu cestu, pa su Francuzi morali odustati od te naplate. Onda im je zauzvrat država poklonila naplatu kroz tunel Učku, odnosno prenijela im vlasništvo nad tunelom. Tunel koji su građani Istre izgradili samodoprinosom. I moji su roditelji izdvajali novac za izgradnju tunela odnosno kupovali obveznice. Pretpostavljam da se to na otvaranju vjerojatno nije spominjalo, ali ne mogu znati jer nisam bila prisutna.

Ugovor o koncesiji odredio je da se u prvoj fazi gradi poluprofil, a u drugoj fazi puni profil autoceste. Meni puni profil autoceste znači dvije trake u jednom smjeru plus zaustavna traka, kao na svim autocestama na svijetu. Ali ne u Istri. Ipsilon ima samo dvije trake.

U informacijama o Istarskom ipsilonu možete čuti i da je ta investicija dovela ne samo do povećanja razine sigurnosti nego i do unaprjeđenja zaštite okoliša. Dvije trake su manje sigurne od tri, to je jasno, a što se zaštite okoliša tiče, nije izgrađen niti jedan prijelaz za životinje, staništa su fragmentirana, čime se utjecalo na prirodno kretanje životinja. Samo za usporedbu, na autocesti Dalmatini ima 5 prijelaza za životinje.

Danas imamo Istarski ipsilon koji se u neki dijelovima još uvijek nadograđuje. To što danas imamo gradilo se punih 40 godina, a radi se o oko 150 kilometra autoceste. Dakle, oko 4 kilometra godišnje. Koliko je trebalo državi da izgradi autocestu Dalmatina? Pet do šest  godina, a izgrađeno je 380 km.

2020. godine je Vlada šesti put izmijenila Ugovor o koncesiji, odlučivši da se Bina Istri dodjeljuje državna potpora za obavljanje usluge od općeg gospodarskog interesa.  

Te iste godine je  Državna revizija utvrdila da država umjesto naplaćivanja koncesijske naknade zapravo subvencionira koncesionare i preuzima na sebe rizik od pada prometa. Hrvatska je desetljećima nositelj najvećeg rizika u poslovanju, iako bi rizik većim dijelom trebao biti na koncesionaru. Nositelj cestarske koncesije zarađuje manje nego što želi, a država kroz subvencije ispunjava njegove želje.

Uz sve to, mi Istrijani plaćamo najskuplju autocestu u državi.

 
Zašto su se godinama sklapali ugovori i radile izmjene s tako velikodušnim uvjetima za Binu Istru ne znam - logike nema. Je li i tu razlog u 10%, baš kao u slučaju Malog Beroša?," zaključuje Radojčić.